A good process produces good result.
Nick Saban
Kada gledate nogometnu utakmicu ima puno elemenata na koje gledatelj može skrenuti pozornost i to je vrlo subjektivne prirode ali je i uvjetovano razinom poznavanja nogometa. Ljudi primjećuju stvari u igri na temelju percepcija koje su formirali kroz svoje iskustvo koje imaju sa nogometom kao igrom. Da li je to kroz iskustvo gledanja utakmica, igranja nogometa ili kombinacija toga, percepcija se formira. Postoje i primjeri gdje ljudi zapravo i ne prate baš nogomet ali također imaju svoja razmišljanja o nogometnoj igri.
Roditelji kada gledaju svoju djecu kako igraju nogomet imaju svoja razmišljanja o tome što se događa na terenu. Uglavnom primarno promatraju individualni učinak svog djeteta na terenu, kako dodaje loptu, dribla, kakve odluke donosi, kako se postavlja itd. Ali također gledaju i kako momčad djeluje na terenu. Ono što manji broj roditelja gleda kod momčadi u kojoj im dijete trenira je stil igre momčadi, odnosno na koji način momčad pokušava ostvariti svoje ciljeve na terenu. Postoje razni stilovi igre kojima momčadi pokušavaju biti uspješne, no da li postaji stil igre koji najbolja odgovara djeci u školama nogometa za njihov razvoj je tema koja će biti obrađena u ovom tekstu.
Što je stil igre?
Stil igre se definira kao generalno ponašanje cijele momčadi u igri kako bi se postigli ciljevi u fazi napada, fazi obrane i tranzicijama a to ponašanje se vidi kroz karakteristične obrasce u igri momčadi. Stil igre se formira kroz specifične zadatke koje igrači rade na terenu te je stil igre u domeni nogometne taktike.
Trener određuje principe koje momčad treba ispunjavati na terenu te daje igračima individualne principe unutar njihovih pozicija. Ti principi čine model i stil igre momčadi. Trener u skladu sa svojim pogledom na nogomet ima svoj stil nogometa kakav želi igrati. S obzirom da na efikasnost stila igre utječe kakav profil igrača ga igra, trener može adaptirati svoj stil igre kako bi što bolje odgovarao njegovom profilu igrača ili ga može promijeniti ako procijeni da igrači njegov stil neće moći ispunjavati kvalitetno.
Postoje i klubovi koji imaju formiran stil igre unutar svoje nogometne akademije i gdje postoji sinergija u načinu igranja nogometa od nogometne akademije do prve momčadi kluba. Najpoznatiji takav primjer kluba je Barcelona, koji igra nogomet koji je orijentiran na ostvarivanja ciljeva kroz posjed lopte te kada biraju trenere za rad u njihovom klubu, biraju one trenere koji su kompatibilni sa njihovom vizijom igranja nogometa. Kao što se može iščitati implementiranje stila igre je subjektivne prirode.
Stilovi igre
Postoje razni stilovi igre, ovdje će biti definirani stilovi koji se najčešće koriste. Određen stil može imati svoju specifičnu filozofiju, odnosno način aplikacije tog stila. Također postoje ofenzivni i defenzivni stilovi te stilovi kojima je fokus na tranziciji.
Stil baziran na posjedu lopte – takav stil igre karakterizira visok broj uzastopnih dodavanja kada je momčad u posjedu lopte. Koriste se kratka dodavanja između igrača kako bi se napravila progresija prema protivničkom golu. Uz dobro raspoređenu strukturu igrača na terenu u fazi napada pokušavaju se probiti protivničke obrambene linije dodavanjima i ne forsiraju se direktna dodavanja u dubinu kada nije situacija za odigrati takvo dodavanje nego se posjed lopte nastavlja dok se ne otvori rupa u obrambenoj strukturi protivnika.
Najpoznatije filozofije tog stila igre su pozicijski nogomet Pepa Guardiole koji je poharao Europu sa Barcelonom igrajući takav stil nogometa i totalni nogomet kojeg je popularizirao legendarni nizozemski trener Rinus Michelis trenirajući Ajax i Nizozemsku reprezentaciju te kasnije Johan Cruyff vodeći Barcelonu.
Direktni stil – direktan stil karakterizira dugačka dodavanja, mali broj dodavanja, kratke sekvence dodavanja i mali broj dodira igrača s loptom. Cilj je što bržim pomicanjem lopte prema protivničkom golu stvoriti situaciju za udarac na gol i postići pogodak. Tendencija dodavanja je najčešće u vertikalnom smjeru i nerijetko se lopta odigrava u neko specifično područje a ne specifično igraču. Najčešće takva dodavanja su u prostor iza leđa protivnika gdje se onda brzim napadanjem tog prostora gdje je upućena lopta pokušava stići do lopte prije protivničkog igrača. Naravno, takve lopte se igraju u prostor i specifično za pojedinog igrača.
Nakon tih dugih lopti ako se ne ostane u posjedu lopte, slijede borbe za druge i treće lopte, ako momčad osvoji te borbe, ponovno slijedi ista namjera, biti što direktniji i što prije završiti akciju. Dobar primjer trenera koji koristi ovaj stil je Slaven Bilić u West Hamu.
Stil orijentiran na kontranapade – ovaj stil karakterizira kompaktan defenzivan blok momčadi koja čeka situaciju za osvajanje lopte. Kada je osvoji, momčad pokušava u što kraćem roku i sa što manjim brojem dodavanja završiti akciju udarcem i postići pogodak. Takve momčadi se osjećaju najugodnije kada protivnička momčad ima loptu u posjedu jer onda njihov stil igre dolazi više do izražaja. Sa takvim stilom igre je Jose Mourihno je bio upješan u Interu, tada je i osvojio Ligu prvaka i prekinuo dominaciju Barcelone.
Tranzicijski stil – tranzicijski stil nije isto što i stil koji je orijentiran na kontranapad. Tranzicijski stil karakterizira presing u sredini terena i visoki presing kako bi se osvojila lopta visoko na terenu, blizu protivničkog gola kako bi se iskoristila neorganiziranost protivnika i da se na taj način što brže ugrozi gol protivnika. To je vrlo intenzivan stil nogometa sa puno presinga u fazi obrane i u obrambenim tranzicijama.
U tom stilu se znaju odigravati riskantana vertikalna dodavanja, ako lopte prođe, momčad je ostvarila progresiju na terenu a ako dodavanje ne prođe, dolazi do obrambene tranzicije u kojem momčad koristi svoje najjače oružje, a to je presing. Poznati trener koji koristi taj stil igre je Jurgen Klopp, posebno za vrijeme dok je bio u Dortmundu, u Liverpoolu je adaptiran taj stil sa principima iz stila koji je baziran na posjedu lopte.
Svi ti stilovi imaju brojne trenere koji ih koriste i svi ti stilovi su imali uspjehe ali među stilovima, postoji stil koji je najpogodniji za razvoj mladog igrača.
Koji je nogometni stil najbolji za razvoj Vašeg djeteta?
Odgovor na to pitanje je stil koji je orijentiran na posjed lopte. Postoji mnogo razloga zašto je taj stil najbolji za razvoj mladog igrača, od tehničkih pa do taktičkih. Igrač se razvija individualno tehnički i taktički ali i razumijevanje momčadske taktike se intenzivno razvija. Momčadi koje su orijentiranje na postizanje svojih ciljeva kroz posjed lopte žele dominirati u svim fazama nogometne igre, od faze napada, faze obrane i tranzicija. To je najkompleksniji stil nogometa. S obzirom da je tendencija dominiranja u svim fazama igre, pojavljuju se razni nogometni problemi koje igrač treba rješavati.
Momčad u fazi napada ima u prosijeku više loptu u posjedu nego u bilo kojem drugom stilu što je logično jer na taj način igraju svoju igru što rezultira raznim taktičkim situacijama u kojima igrači trebaju biti ispravno pozicionirani na terenu kako bi mogli kombinirati sa dodavanjima, igrači se stalno trebaju otkrivati kako bi mogli primiti loptu od suigrača, trebaju se kretati prema određenim dijelovima terena kako bi napravili brojčani višak u odnosu na protivnika, trebaju imati obrasce u igri s kojima pokušavaju napraviti progresiju na terenu.
Što se tiče tehnike, igrači imaju puno dodira s loptom, često dodaju, primaju loptu, vode loptu, imaju 1v1 situacije. Što više igrači imaju takvih tehničkih situacija, broj ponavljanja je veći i ono će se bolje razvijati. Igrači često trebaju donositi odluke u raznim situacijama i onda na temelju toga napraviti egzekuciju odluka. Niti jedan stil toliko ne potencira takvih situacija. Isto je tako i sa taktičkom djelovanjem, trebaju puno razmišljati kako bi imali dobru poziciju na terenu. Ali s obzirom da se radi o djeci, fokus je na tehničkoj obuci djeteta gdje se kasnije u fazi razvoja nogometaša povećava količina taktičke obuke.
U fazi obrane ekipe sa takvim stilom igre žele što prije osvojiti loptu nazad pa vrše visoki presing, ako ne mogu odmah ugroziti gol protivnika nakon osvojene lopte, ide mirni napad iz početka gdje pomoću svojih principa žele postići pogodak. Nije da svaka ekipa koja je orijentirana na posjed lopte stalno radi visoki presing ali nerijetko to bude slučaj. Poanta ove konstatacije nije da stalno treba raditi visoki presing na utakmicama pri obuci mladog nogometaša nego je poanta da ako u školi nogometa neka kategorija stalno igra stilom koji se zasniva na niskom bloku i traži šanse iz kontranapada, ona će biti zakinuta za iskustvo vršenja visokog presinga, a kako naučiti nešto ako se uopće ne radi. Dok se u stilu koji je orijentiran na posjedu lopte se u fazi obrane izmjenjuju svi dijelovi terena gdje se vrši presing ali može varirati o specifičnoj utakmici.
U tranzicijama momčad sa stilom orijentiranim na posjed lopte također je proaktivna i želi nakon izgubljene vršiti agresivno pritisak na igrača s loptom kako bi što prije vratila loptu u posjed dok u napadačkoj tranziciji ako ne mogu brzo ugroziti gol protivnika ide ponovo novi napad. Ne forsira se dugo dodavanje ako nije situacija za to ali tendencije ekipe mogu varirati na temelju toga što trener traži od momčadi.
U ovom članku tranzicije neće biti detaljnije objašnjenje jer se radi o razvoju mladih igrača gdje je najveći fokus na tome što igrači rade u fazi napada. Faza napada je najkompleksija faza nogometne igre i zbog toga ju je potrebnije više trenirati od ostalih faza nogometne igre kada se radi o mlađim uzrasnim kategorijama. Što je igrač stariji sve se više i više daju taktičke informacije ali u najmlađim uzrasnim kategorijama, upute su dominantno vezane za odluke igrača, kakve odluke oni donose u igri i kako te odluke izvršavaju, izvršavanje odluka podrazumijeva nogometnu tehniku.
Kao što je spomenuto u stilu koji je orijentiran na posjed lopte, takvih tehničkih situacija ima puno i igrači će se bolje razvijati u tom smislu. Ako momčad igra nekim stilom u kojoj je faza napada zapostavljena i to od najranije dobi, igrači se neće adekvatno razvijati u najkompleksnijoj fazi igre jer neće imati puno takvih situacija na utakmici a utakmica je najbolji test naučenog na treninzima i najbolji je pokazatelj što treba trenirati na treninzima. Zbog toga što je faza napada toliko kompleksna i treba više vremena od ostalih faza, ne smije se zanemarivati u mlađim dobnim kategorijama, zato što će to utjecati na daljnji razvoj nogometaša.
Faza obrane nije uvjetovana tehničkom izvedbom jer igrači nemaju loptu u nogama i zbog toga je manje kompleksna i samim tim manje je potrebno vremena za usvajanje kako igrati fazu obrane. U toj fazi igre također je bitna kvaliteta nogometaša ali je određuje percepcija i odluka igrača bez lopte i ono najvažnije za fazu obrane, angažman, igrač treba željeti igrati obranu, i sa svim dobrim informacijama kojima igrač raspolaže kako igrati obranu, ako nije angažiran u toj fazi, neće je igrati kvalitetno. Zato obično ekipe koje su kvalitetom manje se odlučuje za stil nogometa koji se zasniva na fazi obrane jer u njemu nisu toliko bitne nogometne vještine.
Ako od malih nogu djeca igraju sa stilom koji nije orijentiran na posjed lopte, bit će u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o stilu, zanemarene njihove nogometne vještine sa loptom jer svi drugi stilovi imaju manje dodira sa loptom od stila koji je orijentiran na posjed lopte. Nije logično na treningu trenirati npr. dodavanje lopte ili dribling a onda na utakmici igrači to rade u maloj mjeri. Iskustvo koje igrači dobe na utakmici je neprocjenjivo i zato treba tražiti igrače da u što većoj mjeri dodaju, vode loptu, driblaju. To iskustvo uz učenje na treninzima gdje trener ispravlja greške je ključ uspješnog razvoja mladog igrača. Zašto onda ne igraju svi stilom koji se bazira na posjedu lopte kada je evidentno da daje najveći podražaj nogometnim vještinama, percepciji igrača i donošenju odluka? Odgovor je vrlo jednostavan, teže je biti u mlađim kategorijama sa takvim stilom rezultatski uspješan. Rezultat nije primaran cilj u školama nogometa nego nogometni razvoj djeteta i tako se trener treba postaviti pri biranju nogometnog stila.
Upravo zato što je taj stil najkompleksniji najviše vremena treba za učenje, kod tog stila više dolaze do izražaja lošija tehnika kod igrača i zato je teže ostvariti rezultat. Npr. kada momčad gradi napad od golmana od prve trećina terena i susretne se sa ekipom koja će ih visoko pritisnut a razlika u kvaliteti nije velika između dvije ekipa, onda će ekipa koja ima namjeru graditi napad od golmana imati problema i neće joj biti lako izigrati taj pritisak. Samim tim mogućnost greške se povećava a čim se izgubi lopta pred svojim golom, opasno je po gol te momčadi i mogu primiti pogodak. Ali ako golman izbije loptu ili stoper izbije loptu, tog problema nema. Takav pristup neće razvijati igrače, npr. u situaciji gdje se želi izigrati pritisak protivnika događaju se brojne nogometne akcije, timske i individualne kako bi se riješio taj problem. Pozicija igrača na terenu treba biti dobra, položaj tijela treba biti ispravan, igrač na lopti treba gledati tko mu je od suigrača slobodan, igrači se međusobno dodaju kako bi otvorili prostor u obrambenoj liniji protivnika, igrači vode loptu kada se stvori prostor ispred njih, donose odluke na temelju pozicije protivnika, suigrača, lopte i prostora.
Ništa od toga se ne događa kada se lopta izbije. Naravno da se igrači neće dodavati pred svojim golom pod svaku cijenu, kada nema slobodnih rješenja, nije problem odigrati dugu loptu, problem je kada nema tendencije da se problemi u igri rješavaju, konstantno nabijanje lopte je izbjegavanje problema. Tako i životu, kada izbjegavamo probleme, oni se uglavnom neće riješiti sami od sebe, ako nešto u čemu želimo biti bolji, ne radimo, nećemo biti bolji u tome. Tako je i na nogometnom terenu, ako se neće rješavati problemi na terenu, neće biti razvoja u tom segmentu.
Kada igrač dođe u seniore i trener traži da kao stoper igra strplivo a on cijeli život nabija loptu, on neće moći ispuniti trenerove zahtjeve i neće igrati. Zato je logičnije da igrač kroz razvoj u školi nogometa bude orijentiran na pas igru a ako dođe u seniore kod trenera koji želi da nabija loptu, onda će je nabijati, to se uvijek može, za to ne treba nogometna vještina ali će biti spremniji za seniorski nogomet da participira u svim stilovima igre.
Najveća zabluda vezana za ovaj stil igre je da se on može igrati samo sa djecom koja su izrazito kvalitetna. To nije točno jer i djeca koja su manje kvalitetna se razvijaju i mogu biti bolja u tome što rade na terenu, a takav stil im omogućava da se najbolje razvijaju. Razlika je samo u tome što odluke koje donose i efikasnost tih odluka je u okviru njihove nogometne kompetencije. Uz potporu roditelja i usmjeravanje trenera djeca će napredovati i prikazivati bolje igre unutar tog stila. Također djeca koja su manje kvalitetna igraju u slabijim klubovima i protivnici protiv kojih igraju ne odskaču puno osim ako ne se poklopi neka ekipa sa jako kvalitetnom generacijom dok neka ekipa može biti kvalitetom slabija. Ovisi na kojoj su razini djeca u odnosu na konkurenciju.
Zaključak
Cilj ovog članka nije da je stil koji je orijentiran na posjed najbolji stil, nego je cilj da je najbolji za razvoj mladog igrača. Kada igrač dođe u seniorski nogomet, sve je podređeno uspjehu i trener bira stil na temelju igrača koje ima i svojih preferencija i sa kojim misli da može biti najuspješniji. Seniorski nogomet je drugi svijet u odnosu na školu nogometa. Ima roditelja i trenera koji favorriziraju određen stil igre ali kad je u pitanju razvoj djece u mlađim dobnim kategorijama, te preferencije treba staviti po strani jer je to u razvojnom interesu djece. Na temelju ovih informacija možete primijetiti kakvim nogometnim stilom igra Vaše dijete u nogometnom klubu i možete procijeniti koliko je razvojan za Vaše dijete. Tako da ako vidite da Vaše dijete igra stilom koji je orijentiran na posjed lopte, dijete će se razvijati, nemoj te mu govoriti da donosi odluke koje su suprotne stilu koji igra, budite podrška djetetu i treneru da bude bolji igrač.
Autor:Tomislav Brezović
Izvor:https://90plus.blog/