Djeca se vesele nogometnoj igri
Upisujući djecu u nogomet želimo da nam budu sretna. Kad se radi o početnicima većina roditelja ne razmišlja o njihovim nogometnim karijerama. Užitak im je gledati dijete dok nabija tu loptu po travnjaku i veselo trčkara s prijateljima.
Gledajući dijete roditelj s osmjehom ”wireless” puni njegove baterije za igru. I ono bi trebalo rasti slobodno. Pri tome mislim; ne opterećeno pogreškama, rezultatima niti usporedbom s drugima. Uz roditelja , tu je i trener kojem je zadaća da mu da priliku i povjerenje.
Dobar primjer
Uz roditeljsku ljubav, stručno vodstvo i osjećaj zajedništva, sa svojim prijateljima iz kluba, ne postoji vanjska prepreka za učenje nogometnih vještina. U takvom okruženju svatko bi trebao ostvariti potencijale. Ne mogu sva djeca postati dovoljno dobra da igraju na profesionalnom nivou, niti trebaju. Trebaju postati najbolji koliko mogu i žele biti. I kad im to dopustimo i priznamo, trening je ispunio svoj smisao.
Ponekad, u stvarnosti to izgleda zaista tako. Na terenu možemo vidjeti zaigranu i sretnu djecu, uz teren poticajnog trenera i malo dalje zadovoljne roditelje. Utakmica je tada praznik zbog koje djeca od uzbuđenja, noć prije, ne mogu spavati, a roditelji izbjegavaju obiteljska druženja i svečanosti.
Uz roditeljsku ljubav, stručno vodstvo i osjećaj zajedništva, sa svojim prijateljima iz kluba, ne postoji vanjska prepreka za učenje nogometnih vještina. U takvom okruženju svatko bi trebao ostvariti potencijale.
Loša iskustva
Ali nažalost i drugih slučajeva. Nisu sva iskustva jednaka niti sretna. Nogometne sredine se mogu razlikovati drastično. Sigurno se mnogi od vas mogu sjetiti iskustva kada se na utakmicama nisu osjećali ugodno. Najradije bi ih preskočili zbog toga.
Svjedoci smo brojnih situacija kada je atmosfera oko utakmica bila loša. Djeca na terenu igraju u grču. Strah ih je pogreške, pobjeda je imperativ. Trener je iznimno napet. Njegove reakcije su burne i žestoke. Reagira na igrače, ali i na suca. Grupa roditelja dodatno potpaljuje situaciju i svojim komentarima dodaje ulje na vatru.
Nakon utakmice nema smijeha. Djeca drže glave pognuto. Izgledaju kao da su im sve lađe potonule. Trener ih zakucava kritikama, tako da izbije iz njih i ono malo duha što im je ostalo. Nakon toga neki od njih trebaju doći frustriranim roditeljima na jezikovu juhu u nedjelju. Ako ste savjestan roditelj najradije bi ispisali dijete iz nogometa. Ali ne možete jer ono još uvijek voli nogomet.
Skriveni faktor
Razloga za takvo ponašanje zapravo ne bi trebalo biti. Pogotovo ako se radi o početnicima. Ne postoji baš ni jedan vidljiv i zdravorazumski motiv. Zbog čega bi netko od amaterske dječje utakmice trebao napraviti ratnu zonu iz koje svi jedva čekaju pobjeći? Zar je moguće da je pobjeda u rangu pionira ili početnika vrjednija od osjećaja sreće i napretka?
Usprkos tome što razloga za takvo ponašanje ne bi trebalo biti, izgleda da ga ima. Sve upućuje na to da postoji određeni motiv koji baca sudionike nogometnih utakmica u negativno raspoloženje. Elemenata za takvo ponašanje ima više. Ali ja ću se danas fokusirati na jedan koji je skriven, ali značajan. To je novac.
Onako, na prvi pogled možda ne uviđate kako je novac potiho korumpirao sustav. Izokrenuo mu glavne vrijednosti. To su relativno mala djeca koja igraju nogomet u poluamaterskim klubovima. Roditelji plaćaju članarinu, treneri su plaćeni od kluba i dobivaju plaću. Klub ne živi od prodaje igrača. Najbolji igrači idu u profesionalne klubove.
Ne bi trebalo postojati ni jedan drugi razlog zbog kojeg bi rezultat u takvoj sredini trebao utjecati na razvoj. Na žalost razlog postoji. Čest slučaj je da je to novac. Taj novac ne ide djeci. Novac ide klubovima.
U našem sustavu klubovi se financiraju od saveza. Modeli financiranja mogu biti razni. Ne postoji idealan sustav, svaki od njih ima svoje prednosti i mane. U nekim savezima je model, pa tako i u Zagrebu, da količina novca koju klub dobije od saveza ovisi o rangu u kojoj se takmiče djeca.
Što je veći rang takmičenja kategorija u školi nogometa viši to savez stimulira klub s više novaca. Cilj ovakvog modela je da klubovi s najkvalitetnijim nogometašima dobiju najviše novaca. Pretpostavka je da oni koji se takmiče u višem rangu imaju i veću kvalitetu.
Ne bi trebalo postojati ni jedan drugi razlog zbog kojeg bi rezultat u takvoj sredini trebao utjecati na razvoj. Nažalost razlog postoji. Često,taj je razlog novac. Taj novac ne ide djeci. Novac ide klubovima.
Slučaj Zagreb
U Zagrebu egzistira preko 200 klubova. Jedan do dva profesionalna kluba se izdvajaju dok postoji veća grupa poluprofesionalnih klubova među kojima je malo razlike. Svi oni očekuju što veći financijski komad od saveza. Zagrebački nogometni savez je izdašan po pitanju sredstava. Savez sufinancira natjecanja, održavanje terena, opremu ali i plaća trenere.
Bruto plaća jednog trenera profesionalca penje se preko osam tisuća kuna. To znači da za jednog trenera savez uplaćuje u klub oko sto tisuća kuna godišnje. Koliko će trenera savez plaćati ovisi o statusu kluba. Ispadnu li određene omladinske kategorije iz lige klub može izgubiti i preko dvjesto tisuća kuna. To je ekvivalent šesto igračkih članarina. Zamislite što bi taj novac značio jednoj omladinskoj školi iz provincije?
Predsjednici klubova su osjetljivi na novac. Ne vidim ništa sporno kad se uprava trudi namaknuti za svoj klub više novca. Upitan je način na koji se osigurava novac. Klub bi trebao osigurati plaće svim svojim zaposlenicima kroz godišnji proračun. Sredstva od saveza bi trebala biti nagrada za rad. U mnogim slučajevima to nije tako. Proračun kluba se zasniva na uspjehu mlađih kategorija.
Gledajući iz upravljačke perspektive sasvim je razumljivo da je takvim klubovima draži rezultat u omladinskom pogonu nego razvoj. Rezultat im donosi više novaca od prodaje igrača. Takav sustav nije nužno loš za sve ali je štetan za mnogu djecu. Trebalo bi ga preispitati.
Postavljajući stvari na svoje mjesto možemo odmotati klupko. Savez daje novac na temelju ranga natjecanja. Klubovi se bore za što veći dio kolača. Na trenerima je, žele li sačuvati svoj posao i zadržati plaću, da ostvare rezultat. Pritisak se prenosi na teren, kroz lošu atmosferu. Roditelji koji ne razumiju situaciju podliježu atmosferi uklapajući se u folklor koji je najmanje zabavan djeci. Na kraju se sve prebija preko leđa najmlađih.
Klub bi trebao osigurati plaće svim svojim zaposlenicima kroz godišnji proračun. Sredstva od saveza bi trebala biti nagrada za rad. U mnogim slučajevima to nije tako. Proračun kluba se zasniva na uspjehu mlađih kategorija.
Dovodimo se do toga da nam djeca od dvanaest ili trinaest godina igraju za stotine tisuća kuna. Trenerima radimo pritisak da ne mogu spavati jer jedna utakmica tinejdžera možda odlučuje hoće li zadržati posao i priskrbiti novac za svoju obitelj.
Zbog toga je moguće da se trener na utakmicama bude nervozan. Da reagira ne primjereno na djecu ili na suca. Da svojim ponašanjem otvori prostor za one roditelje koji takav modus primjenjuju kući. Na kraju sve može završiti erupcijom nezadovoljstva. Nitko me ne može uvjeriti da su takve situacije one koje rezultiraju razvojem djece.
Tu nema mjesta da sva djeca igraju onoliko koliko bi trebala. Pogreške su nedopustive. One se skupo plaćaju. Često tako da se igrači otvoreno prozivaju pred svima. Slobodu i kreativnost u igri zamjenjuju strah i bježanje od odgovornosti. Malo je mjesta za osmjehe i šalu. Situacije su krajnje ozbiljne i djeca moraju igrati na ”nož”.
Što napraviti u takvoj situaciji?
Kao roditelj važno je da ste svjesni onoga što se događa oko vas. Da razumijete ponašanje kluba, odnosno trenera. U tom slučaju možete zaštititi dijete. Najprije se nećete svojim ponašanjem uklopiti u lošu atmosferu. Izbjeći će te otvoreno kritiziranje. Nećete pridodavati važnost rezultatu, jer to ne ide u prilog mladom igraču nego isključivo klubu ili treneru. Samom tom spoznajom ublažiti ćete negativne posljedice.
Nećete se čuditi trenerovim odlukama kada kritizira igrače ili kad ih kažnjava ne uvođenjem u igru. Također ćete moći procijeniti da li trener daje upute igračima iz straha ili da li bi se bolje razvijali. Samim tim nećete ulaziti u polemike, u kojima ne možete pobijediti. Rijetko koji će trener zbog vašeg djeteta riskirati da izgubi posao.
Možete promijeniti klub odnosno okolinu. Važno je izabrati okruženje koje je zdravo. Tako ćete pomagati zdrave klubove dajući doznaje drugima da bi se trebali raditi na svojim vrijednostima.
Dovodimo se do toga da nam djeca od dvanaest ili trinaest godina igraju za stotine tisuća kuna. Trenerima radimo pritisak, ne mogu spavati jer jedna utakmica tinejdžera možda odlučuje hoće li zadržati posao i priskrbiti novac za svoju obitelj.
Zaključak
Djeca bi trebala igrati nogomet jer ga vole igrati. Oni ne bi trebali razmišljati o novcima niti njih novac zanima u pubertetu. Oni traže od nas da im pomognemo kako bi usvojili vještine i bili prihvaćeni.
Česti su slučajevi kada se treniranje i igranje dječjeg nogometa pretvori u nešto drugo. Spriječimo da se nogomet igra zbog roditeljskih ambicija, trenerovog ega ili statusa kluba. Tako zagađujemo nogometnu obuku i ranjavamo dječja srca.
Ne dopustite si da nasjedate na jeftine parole klubova ili trenera kako je rezultat važniji od razvoja. Možda su oni i u pravu ali samo kad se govori o važnosti za klubove. Djeca iz škole u svijet ne nose ocjene ili rezultate nego znanja.
Djeca bi trebala igrati nogomet jer ga vole igrati. Oni ne bi trebali razmišljati o novcima niti njih novac zanima u pubertetu. Oni traže od nas da im pomognemo kako bi usvojili vještine i bili prihvaćeni.
Birajte klubove koji svoj status koriste da prvenstveno odgajaju nogometaše, a tek onda da pune klupske blagajne. Vratimo se na početak priče. Djeca su došla igrati nogomet zbog ”gušta” i neka tako ostane do kraja karijere. Možda će onda uz srce i džepovi biti puni.
Autor:Damir Škarić
Izvor: https://90plus.blog/