Actions speak louder than words
Abraham Lincoln
Kada roditelji komentiraju nogometnu izvedbu?
Jedna od izazovnijih radnji za gledatelje nogometnih utakmica je suzdržavanje od komentara. Roditelji komentiraju igru djece iz nekoliko razloga. Jedan je emotivna povezanost s djetetom. Postoje roditelji kojima je zbilja teško bespomoćno promatrati dijete kako se muči s igrom. Osjećaju prirodnu potrebu da mu pomognu sa savjetom kako bi njihov igrač bio uspješniji, bolji i u konačnici sretniji.
Potreba za komentiranjem je povećana kad se roditelji osvrnu oko sebe i primijete druge roditelje kako aktivno podupiru svoju djecu. U nekim nogometnim sredinama žustro komentiranje utakmica je toliko duboko ukorijenjeno u ponašanje gledatelja, da je svako drugo ponašanje neobično. Običajno je da roditelji, koji nisu sigurni da li je komentiranje učinkovit način pomaganju djeteta, prihvate ponašanje drugih roditelja.
Koliko roditelji često komentiraju?
Količina instrukcija kojom roditelj obasipa dijete nije uvijek jednaka. Utakmice se češće komentiraju od treninga. Igranje nogometa je u pravilu komentiranije od izvođenja drugih vježbi na treningu kao što je vođenje lopte. Roditelj će više komentirati one događaje za koje on procjeni da imaju veću važnost za njegovo dijete. Promatrate li ponašanje publike možete osjetiti kako se pobuđenost kod nekih odgajatelja mijenja od utakmice do utakmice. Svaka pobjeda teoretski nosi jednak broj bodova ali gradiranje jačine protivnika pojačava ili umanjuje osjećaj vrijednosti pobjede.
Roditelj je spremniji komentirati situacije u kojima ovisi status njegovog djeteta u momčadi. Ako mu dijete igra napadača, roditelj je u pravilu aktivniji kad se vježba udarac na gol od nekih pomoćnih igara u koridoru koje za svrhu imaju posjed lopte. Komentiranje drugih igrača se češće događa ako se njihova igra posredno odnosi na igru komentatorovog djeteta. To može biti pohvala igraču iz momčadi koji dobro prosljeđuje lopte njegovom djetetu. Na žalost češća je kritika drugih kako bi se popravio ili sačuvao status njegovog djeteta.
Roditelji koji osjećaju da mogu pomoći svojim komentarima komentiraju češće. Obično očevi, koji imaju više iskustva u nogometu komentiraju izvedbu. U količini komentiranja nije važno koliko neki roditelj ima objektivno nogometno znanje. Otvorenost za komentare ovisi o subjektivnom stavu roditelja, koliko on smatra svoje nogometno znanje kompetentnim. Majke ili netko tko osjeća da nema nogometno razumijevanje izvedbu komentira rjeđe. Žene su aktivne kad osjete da dijete ima problem s emocijama. Ako osjete da mogu, mame će se uključiti kad osjete da igraču treba emotivna podrška ili promjena raspoloženja.
Zašto su potrebne instrukcije?
Instrukcije se koriste kao jedno od sredstava u procesu učenja. One su upute koje u nogometu izdaje trener igračima. Osim trenera na utakmicama najmlađih upute kako igrati ili se ponašati izdaju i roditelji ili publika. ”Dodaj, pucaj, vrati se, pazi….” odjekuju nogometnim igralištima vikendom.
Razlog zbog kojeg dajemo igraču instrukciju je pokušaj izravnog utjecaja na njegovo ponašanje na terenu. Kad mu doviknemo -”Dodaj loptu” očekujemo od njega da promjeni odluku ako je namjeravao gađati gol. U nekim slučajevima igrač će, pod utjecajem okoline, zamijeniti lošiju odluku s onom boljom. Bolje odluke nogometaša, mogu utjecati na promjenu rezultata ili omjera snaga na terenu.
Savjetovanjem se može spriječiti pogreška. Igrač na terenu može predvidjeti igrača iza leđa ili loše procijeniti situaciju. Dovikujući mu preko ograde možemo preventivno upozoriti dijete na prikrivenu opasnost. Pomoć u igri nije zabranjena i pomaže u trenutnoj situaciji kako bi se spriječio pogodak. Čini se da ne postoji razlog da se ne koriste pogodnosti davanja uputa, ali da li je to stvarno tako?
Nogomet i glazba
Ako ste ikad imali priliku promatrati učitelja violine na individualnoj poduci s mladim glazbenikom onda ste mogli uočiti model podučavanja. Učenik zasvira, učitelj sluša, zaustavlja i ispravlja. ”Idemo ispočetka, ovaj puta ubrzaj…. Stani. Ponovi još jednom”. I tako sve dok izvedba ne bude savršena. Ovisno o tome što se uči, u jednoj minuti može biti nekoliko prekida.
Može se reći da je takav način učinkovit za glazbenike. Postoji i logično objašnjenje zbog čega je to tako. Beethovenova ”Oda radosti” (An die freude) na jednak način se izvodi u 19. stoljeću kao i u 21. stoljeću. Note i upute za izvođenje se nisu mijenjale stoljećima. Vjerojatno će tako ostati i u budućnosti. Ono što mladi izvođač treba je godinama ponavljati i usavršavati izvedbu dok ne postane izuzetan interpretator. Nije logično, da principi koji se upotrebljavaju za poduku glazbe, imaju jednako snažan utjecaj na učenje nogometa zbog njihove različitosti.
Stilski poduka violine nalik je učenju atletike. Atletika, kao i biciklizam ili plivanje je monostrukturalan, jednostavan sport u kojima se pokreti ciklično ponavljaju. Atletičar se mora standardizirati svoje kretnje. Naučiti pravilo trčati. U to spada pravilno držanje tijela, prijenos težine s jedne noge na drugu, optimalno podizanje natkoljenica i ostalo. Ono na što se atletičar treba fokusirati je ritam trčanja i prilagoditi ga svojim mogućnostima i drugim trkačima ako se radi o utrci.
Zbog jednostavnosti utrke na 100 m u odnosu na nogomet za atletičara je iznimno važno usavršiti svaki korak. Sprinter prije početka utrke zna koliko će mu koraka trebati do cilja. U većini slučajeva trkač treba biti fokusiran samo na sebe i svoju izvedbu. Poduka u kojoj trener snima i analizira pokret do samih detalja napravit će razliku. Trenerov zadatak je identičan poput učitelja violine. Zaustaviti radnju svaki put kad nije idealna da se ne usvoji krivi obrazac. Nakon što učenik svati način na koji treba svirati, glazbenik će se sam zaustaviti na mjestu koje nije izveo prema očekivanjima i ponoviti dio skladbe.
Odlika nogometne igre je složenost. Dok violinista sjedi u miru i tišini ugodnog ambijenta učionice, izoliran od vanjskih sadržaja fokusiran na svoj instrument, glas učitelja i note, za nogometaša se može reći da je u potpuno suprotnim uvjetima. Uči u ”organiziranom kaosu”.
Umjesto jedne upute, mozak nogometaša je super podražen s nekoliko desetina informacija, koje mu se slijevaju istovremeno u glavu. Mora razmišljati o sebi i svom tijelu, lopti s kojom manipulira u prostoru, suigračima i protivnicima te igralištu. Vremenski uvjeti poput kiše, vjetra i snijega utječu na tijelo, teren i igru. Sve to može biti začinjeno uputama od trenera i reakcijama publike. Kompleksnih taktičkih zadataka, važnosti utakmice i rezultata se nisam ni dotakao.
Nogomet bi se mogao opisati poput prelaženja neoznačenog cestovnog raskrižja s nekoliko neobilježenih traka gdje oko tebe juri mnoštvo različitih automobila u više smjerova. Vozila se kreću različitom brzinom. Jedni te puštaju, dok drugi viču na tebe a ti se najviše bojiš onih koji te namjerno žele pregaziti. Zamisli da se nalaziš u takvoj prometnoj džungli dok te netko sa sigurnoga gleda i daje upute. Da li bi ga uopće čuo i ako bi ga čuo da li bi ga mogao razumjeti u tom kaosu? Kako bi upute djelovale na tebe i tvoju koncentraciju. Možda bi više bile od štete nego od koristi bez obzira na dobre namjere pomagača?
Ljudska psiha je ograničena. Ona može obraditi samo određenu količinu informacija. Većinu stvari obrađuje podvest. Cilj učenja je upravo da podsvijest obavlja većinu funkcija. Neiskusan vozač koji svjesno razmišlja o tome kako će promijeniti brzinu ili se prestrojiti u suprotnu traku je loš i uplašen vozač. Osim što ne može uživati u vožnji, velika je vjerojatnost da će napraviti pogrešku. Utreniran nogometaš većinu informacija obrađuje podsvjesno. Ne razmišlja o tome kako će primiti loptu ili postaviti nogu prilikom dodavanja. Pogledom čak nije fokusiran na igrača kojem dodaje loptu. Takvo stanje se neki nazivaju ”flow”. Prepušten unutrašnjem ”autopilotu” efikasno djeluje dok izgleda kao netko izgubljen u igri.
Važnost davanja kvalitetnih uputa
Dobra uputa ili savjet je akcelerator nogometaševog razvoja. Ona ubrzava proces učenja nogometa i pomaže u rješavanju problema s kojima se nogometaš bori. Podučavanje je složen i zahtjevan posao.
Da bi se djecu moglo kvalitetno podučavati potrebno je znanje koje se stječe godinama iskustva i edukacije. Što je viša razina edukacije i veće iskustvo podučavanje bi trebalo biti kvalitetnije. Zbog toga su djeca u školama prepuštena učiteljima i trenerima. Bez obzira ulogu učitelja iz jednadžbe učenja ne mogu se isključiti roditelji.
Htjeli mi to priznati ili ne, roditelji podučavaju svoju djecu u svim segmentima života. Odrastanjem unutar obitelji djeca upijaju obrasce roditeljskog ponašanja i primjenjuju ih na nogometnim terenima. Odraslim ljudima je važno mišljenje njihovih roditelja o nima a kamo li ne maloj djeci. Što su djeca manja važnije im je što osjeća i misli njihov roditelj nego trener. Zbog toga je iznimno korisno da roditelji nauče kako davati kvalitetne upute svojim malim nogometašima.
Najčešće pogreške kod davanja uputa:
1) Prekidanje igre u pogrešnom trenutku
2) Konstantno komentiranje
3) Davanje uputa bez razumijevanja šireg konteksta
Prekidanje igre u pogrešnom trenutku
Da bi mogli razumjeti zbog čega je važno ne prekidati igrače u nogometu potrebno je shvatiti kako se uči nogomet. Ono što je zajedničko svim sportovima je da prilikom ponavljanja određenih radnji dolazi do promjena u mozgu. Živčani putevi, koji su zaduženi za kvalitetu tehničke i taktičke izvedbe, jačaju se kroz ponavljanje i koncentraciju. Lakše nam je nešto naučiti ako više puta ponovimo. Što nam je razina koncentracije viša, bit će nam potrebno manje ponavljanja.
Ljudsko tijelo ima unutarnji mehanizam s kojima nagrađuje nogometaša za svaki dobar potez. U trenutku kada dijete odigra dobru loptu, napravi uspješan dribling ili spriječi pogodak protivničke ekipe u tijelu se počne lučiti dopamin. On je poznat kao hormon ugode. Tako nogometaš nesvjesno, kroz igru, traži što više dopaminskog osjećaja. Dopamin se luči i kad publika plješće ili te pohvale suigrači. Ono što je zbilja važno da tijelo bolje reagira na lučenje dopamina zbog poteza koje je igrač osobno okarakterizirao kao dobar a manje na vanjske reakcije.
Roditelji moraju biti svjesni da svaki put kada doviknu nešto svom djetetu na terenu uzrokuju reakciju svog djeteta. Sva djeca ne reagiraju na jednak način. Na nekoga uputa od roditelja djeluje snažnije na drugoga slabije. Izostanak nogometaševe reakcije prema van ne mora značiti da dijete nije reagiralo ”iznutra”.
Poželjno je da za vrijeme igre dijete bude potpuno koncentrirano na nogomet. U takvom stanju mozak mijenja frekvenciju rada slično onoj za vrijeme REM spavanja. Takav režim, u stanju visoke koncentracije, najpogodniji je za izgradnju sinapsi koje izravno utječu na nogometne vještine. Vikanjem s ograde dijete vadimo iz tog poželjnog stanja i prebacujemo mu dio fokusa sa igre na sebe. Tako usporavamo njegovo učenje. Upravo iz tog razloga treneri koji istinski poznaju metodologiju i procese učenja daju puno manje uputa igračima za vrijeme utakmice. Upute od kvalitetnog trenera su kratke i jasne te se obično daju za vrijeme prekida.
Svi žele imati dijete koje će imati visoku razinu unutrašnje motivacije u trenucima kad uspjeh izostane. Prepuštanjem igrača da sam vrednuje svoju igru jačamo njegove unutarnje mehanizme. Psiha se može trenirati na sličan način kao što se trenira i snaga. Ne tvrdim da dijete nikad treba pohvaliti ili mu zapljeskati. Ono što želim istaknuti da prije nego što se, kao roditelji uključite u utakmicu razmislite, da li je pravi trenutak za pohvalu i da li je zbilja neophodna.
Konstantno komentiranje
Pojedini ljudi imaju potrebu da komentiraju gotovo svaki potez djeteta na utakmici. Takvo ponašanje je kontraproduktivno i štetno za učenje. Mozak je izrazito ekonomičan organ. Njegova uloga je preživljavanje. Kako bi osigurao preživljavanje i trošio najmanje moguće energije mozak filtrira podatke iz okoline. Ako uđemo u prostoriju koja specifično miriše, iz predostrožnosti reagirat ćemo na miris. Nakon nekog vremena, mozak će zaključiti da je okolina sigurna i isključit će ili smanjiti signal za taj miris. Umjesto toga pažnja će biti usmjerena na nešto drugo.
Slično vrijedi i za zvučne podražaje. Na zvukove opasnosti koje ne čujemo često poput sirene prve pomoći ili trube automobila reagiramo burnije. Roditeljski povik za djetetovu podsvijest bi trebao postavljati svojevrsni alarm za opasnost. Na taj ”alarm” dijete se privikava od rođenja. Evolucijski za dijete je pitanje života ili smrti hoće li i kako reagirati na podizanje roditeljskog uzvika.
U trenutku kad krene utakmica neki roditelji limača i mlađih skupina doslovno znaju izbombardirati svoju djecu raznim ”krikovima”. Probajte zamisliti kako se u takvoj atmosferi osjećaju djeca koja su osjetljivija od drugih.
Kako bi se psiha zaštitila od viška stresa ljudski organizam je razvio obrambeni mehanizam koji se temelji na filtriranju i isključivanju. Nakon određenog vremena konstantno komentiranje se okarakterizira kao pozadinski šum. Događa se to da dolazi do ”devalvacije” vrijednosti upute od roditelja.
To je kao da jednako burno reagiramo na tinejdžerko ponašanje u svim prilikama kad se oblači, ophodi s drugima, organizira vrijeme i ostalo. U trenutku kad vaša kritika bude zaista važna i bitna neće imati snagu. Poruka koju prenosimo mogla bi biti ignorirana. Jednaku strukturu možemo preslikati na nogomet. Roditelji koji analiziraju pred djetetom svaki potez, ponašanje i igračevu reakciju za vrijeme ili poslije utakmice mogu izazvati negativne posljedice. Umjesto da njihove riječi dopru do djeteta one će ostati u vakuumu ili ih dijete neće shvaćati bitnima.
Davanje uputa bez razumijevanja šireg konteksta
Šah je odličan primjer igre koja se temelji na planiranju i dugoročnom razmišljanju. U šahu će pobijediti igrač koji razumije širi kontekst. Igrom će izdominirati onaj šahista koji vidi nekoliko poteza unaprijed više od suparnika. Posebno su intrigantne partije u kojima se pobjeda ostvaruje žrtvovanjem najdragocjenijih figura poput kraljice i kule da bi se na kraju poentiralo neizbježnom matom.
Dijete koje ima učitelja s dugoročnom vizijom razvoja će imati veću šansu za ostvarenjem boljeg uspjeha u nogometnoj karijeri. Kao i u šahu da bi se u konačnici matiralo mora ju se napraviti određena žrtvovanja.
Jedno od primjera žrtvovanja u nogometu, nekim roditeljima još uvijek teško razumljivo je podređivanje rezultatskog uspjeha nogometnom razvoju u najmlađim dobnim kategorijama kako bi djeca imala određenu prednost u prelasku iz omladinske u seniorsku konkurenciju.
Roditelj, ne razumijevajući širu sliku, može davati upute igraču koje su kontradiktorne s uputama trenera. Razumljivo je da većina odgajatelja ne vidi smisao nekim odlukama trenera zbog nedovoljnog poznavanja materije. Napominjem da to ne vrijedi za sve trenere, ima i onih slučajeva gdje je situacija obrnuta. Ako se trener uhvatio u prve dvije pogreške prilikom komentiranja gotovo sigurno je da nema dubinu u znanju.
Kako bi doskočili problemu roditelja koji ne vide širu perspektivu a stalo im je do razvoja svojih nogometaša klubovi su zabranili komentiranje treninga i utakmica roditeljima. U razvijenim europskim nogometnim kampovima roditelji čak ne mogu ni gledati treninge. Onda bi dio tih istih roditelja nastavio komentirati treninge u automobilu, na putu do kuće.
Od zabrane bolja je opcija educirati roditelje tako da shvate štetnost njihovih postupaka. Problem su oni tvrdoglavi roditelji koji se ne žele educirati i mijenjati negativne navike.
Kada su komentari i instrukcije poželjne
Od roditelja se očekuje da bude aktivno uključen u odgoj svog djeteta. Pod aktivan odgoj smatra se da je upoznat što se događa s njegovim dijetom u klubu. Poželjno je da svakodnevno komunicira s njim o tome kako se osjeća, ima li problema s nogometnim programom suigračima ili trenerom. Mudar roditelj provodi većinu vremena u slušanju svog djeteta i čitanju između redova onoga što mu dijete želi poručiti a ne za ili ne može izreći.
Za posljedicu odnosa gdje roditelj aktivno sluša svoje dijete umjesto da neprestano dijeli nepromišljene komentare:
1. Čvršće povezivanje roditelja i djeteta
2. Kvalitetniji savjeti
3. Snažniji utjecaj na dijete
4. Bolja motiviranost djeteta
5. Bolji doživljaj sebe kod djeteta
6. Brži napredak i usvajanje vještina
7. Razvijanje osjećaja odgovornosti i hrabrosti za preuzimanje rizika kod djeteta
Mnogi roditelji zamjenjuju zdrav i poželjan način aktivacije vezane za djetetovu edukaciju s količinom glasnog sudjelovanja za vrijeme utakmica ili treninga. Pri tome zaboravljaju da se oni ne nalaze u glavnim ulogama nego da su samo potpora djeci i trenerima.
Poželjno je davati savijete onda kada dijete to od vas zatraži. U tom trenutku nemojte dvojiti da iznesete svoje mišljenje. Reagirajte brzo i jasno. Dijete vas za savjet može upitati i na neverbalan način. Za vrijeme utakmice se može okrenuti prema vama s raširenim rukama. Vi mu na to ne morate odgovoriti riječima. Ponekad je jedan pravovremeni pogled, smiješak ili stisnuta šaka jačeg učinka nego desetak riječi.
Koliko će vas često dijete pitati za savjet ovisi o karakteru djeteta i vašem odnosu. Nije prirodno da nogometaš nakon svakog poteza očima traži roditelja. Takav odnos treba preispitati. Jednako tako dijete se ima pravo tražiti podršku ili savjet od roditelja u teškim trenucima.
Povjerenje se zaslužuje. Ono se ne dobiva titulom roditelja. Da bi ste bili dobar savjetnik morate naučiti čitati djetetove osjećaje i pokušati gledati na utakmicu kroz njegove oči. Nastojte biti realni, konstruktivni i pozitivni. Kritike su djeci bolne i ne očekujte da će biti otvoreni prema vama ako ih podbadate s njima na svakodnevnoj bazi.
Zbog toga je važno da kao roditelji osvijestite svoje ponašanje budete pouzdan oslonac u njegovom školovanju.
Autor:Damir Škarić
Izvor:https://90plus.blog/