U ovom članku htio bih približiti razvoj trenera kao takvog,što je i osnovni preduvjet za razvoj igrača kao pojednica i igre u cijelosti.
Kad je razvoj nogometaša u pitanju već je napravljeno mali milijun studija,metodologija i metoda rada kako bih se razvili brži,inteligentiniji,vještiji nogometaši.Vrhunski nogometni klubovi postali su institucije gdje igrači dolaze u ranoj dobi i gdje se kreira individualan razvojni plan za svakog pojednica sukladno njegovim sposobnostima ,biološkoj i kronološkoj dobi,genetskom kodu i potencijalu.Sve to je praćeno velikim brojem stručnih osoba na poljima medicine sporta,edukacije,logistike,skautinga…. i na kraju trenerima kao ljudima koji moraju dati potvrdu svega uloženog kako bi jednog dana taj igrač dosegnuo prvu momčad ili ostavio ozbiljniji trag u vrhunskom nogometu.
A što je sa razvojem trenera,osobe koja mora uskladiti ili usmjeriti sve gore navedeno kako bi se rad svih zajedno vidio i imao nekog smisao..??Kako se treneri razvijaju?koje su njihove razvojne faze?
Ovdje ću podijeliti razvoj trenera kroz neke generalne faze koje nisu formalno dokazane jer se studiji i struka još nisu značajnije bavili ovom temom izuzev formalne edukacije unutar saveza na C,UEFA B,A,PRO licencama.Ovo je više prenošenje vlastitog iskustva i iskustva trenera sa kojima sam se susretao kroz 13 godina rada i edukacije na Hns akademiji,Human kinetics university u Lisabonu i Barcelona innovation HUB university kao i mnogi drugi neformalni i formalni seminari i predavanja te rad u nekoliko klubova od nižeg ranga do Prve lige i rada van Hrvatske.
1.Faza kreiranja i kopiranja vježbi/sadržaja
Većina mladih trenera koji počinju svoj trenerski put u nekoj od mlađih kategorija žele doći na prvi trening pripremljeni,sa isplaniranim sadržajem treninga od zagrijavanja do glavnog i zaključnog dijela kako bi sve bilo savršeno i kako bi zadobili povjerenje svojih budućih igrača.Danas su platforme gdje se mogu pronaći razne vježbe ili igre na internetu dostupne jednim klikom i već imate stotine „načina“ kako riješiti nogometni problem u napadu,obrani…Naravno da je normalno za svakog tko se počinje baviti nečim novim da se informira i pokuša saznati što više o određenoj temi. Ali…
„Količina informaciju koju posjedujemo ne znači nužno znanje“
Primjer:Ako ja vidim na interentu igru/vježbu gdje se trenira markiranje čovjek-čovjeka u veznoj liniji i to izgleda vrlo dinamično i vizualno zanimljivo,zabavno ili čak kvalitetno odrađeno od strane igrača,meni to nemože previše pomoći jer ja želim da se moji vezni brane u zonskoj obrani jer ako su orijentirani čovjek-čovjeka lako se gubi na kompaktnosti linija i napušta se osnovna pozicija u fazi obrane.Ako bih ja koristio ovaj sadržaj to bi za mene bilo potpuno suprotno onom što želim vidjeti i disfunkcijonalno za momčad.
Primjer slika ispod:Igra za progresiju napada iz zadnje linije i kreiranje brojčane nadmoći u veznoj liniji korištenjem branića.
Kroz ovu poruku želio bih da svi koji počinju kao treneri pokušaju prije svega odrediti što točno žele vidjeti na terenu od svoje momčadi i kako bi željeli da ih drugi vide i prepoznaju jer će im to pomoći da u budućnosti filtriraju ono što im je potrebno i korisno od onog što je beskorisno i na neki način neupotrebljivo za njihov razvoj i prenošenje ideja.
2.Faza taktike
Nakon određenog vremena mladi treneri dobivaju nova saznanja i kako kroz formalnu edukaciju i proces učenja tako i kroz dnevnu komunikaciju na red dolazi i taktika kao „najvažnija“ tema svih razgovora.Tu se dobije dojam da je zapravo taktika presudni faktor uspijeha i sve se svodi na brojke,dali je 1-3-5-2,1-4-3-3 ili razne varijacije sa dva defanzivna vezna,sa krilima koji ulaze unutra, dali ostajemo u ofenzivnom balansu sa 2,3 ili više igrača.
Primjer slika ispod:pozicijska struktura u organiziranom napadu na protivničkom dijelu terena.
Taktika je vrlo važan segment svakog trenera i uz razumijevanje taktike je puno lakše prenjeti poruku igračima.Sloboda trenera je velika i ovdje se događaju najveće promjene u zadnjih 20 ili 30 godina,dijelom zbog promjene u pravilima igre(uvođenje zaleđa,dozvoljavanje pritiska napadača u 16 m protivnika…)ali najviše zaslugama vrhunskim trenera koji svako malo pronalaze nove načine kako pobjediti i ostvariti prednost na terenu kroz taktičke varijacije,tako danas imamo Sheffield United koji igra odlično u 1-3-5-2 gdje vanjski braniči iz linije od 3 igrača stvaraju brojčanu premoć pretrčavanjem iza svojih krilnih igrača,što do sada nije bio čest slučaj.Ili RB Salzburg koji igra potpuno suprotno 4-2-2-2 gdje se sve svodi na igru kroz centralu i direktnu igru sa okomitim napadima.
Ovo nam govori da je potrebno biti taktički educiran kako bi se mogli natjecati na vrhunskom nivou,ali naravno da ne znači ako ste taktički genij da ste nužno najbolji trener,prilikom jednog od posjeta Nenadu Bijelici zapamtio sam jednu rečenicu..
„Poznajem puno trenera koji znaju sve o nogometu i za to su dobili najviše licence i priznanja,ali i dalje nisu u stanju voditi lokalnu ekipu sa školskog igrališta jer neznaju prenjeti svoje znanje“
Ovdje dolazimo do treće i možda ključne faze razvoja.
3.Faza građenja međuljudskih odnosa
U ovoj fazi je i odgovor kako prenijeti taktičko znanje od gore navedenog te kako implementirati sve one vježbe,igre,sadržaje koje ste danima crtali,kopirali,isprobavali i prepravljali.
Kako se nogomet mjenja,i igrači se mjenjaju pa tako se i mi treneri moramo mjenjati i tražiti nove načine kako prenijeti znanje i prije svega ideju na one koji je moraju prezentirati na terenu.Svako od nas ima svoj osobni stil i način komunikacije,neki su mirniji i staloženiji ,dok su neki energičniji.U svakom slučaju je jedino mjerilo uspijeha trenera kao edukatora ili natjecatelja igra momčadi na terenu i naravno krajnji rezultat koji je mjerljiv osvojenim bodovima/trofejima ili pak brojem igrača koji su se razvili do svog maksimalnog potencijala ako se radi o mlađim uzrastima.
U potpunosti sam siguran da je ovo najbitnija faza trenerskog rada i da će sve ostalo biti zanemarivo ako ovdje ne budemo bili uspiješni.Više je načina građenja autoriteta i međuljudskih odnosa ,od nekog diktatorskog koji se koristio u nekim prošlim vremenima i danas se možda koristi u nekim sredinama ,do građenja autoriteta znanjem i socijalnom inteligencijom kako bi pridobili igrače da krenu sa vama na „zajedničko putovanje“ što je zapravo ništa drugo nego nova sezona,novi tjedan treninga nakon poraza i pobjede,nova utakmica .
Na nama trenerima je da pronađemo načine kako kreirati okruženje oko nas u skladu sa našim karakterom i ciljevima koje želimo ostvariti.
Poznati sportski psiholog Bill Beswick je u svojoj knjizi“ONE GOAL“ naveo nekoliko ključnih smjernica za građenje međuljudskih odnosa pa vam prenosim neke od njih:
„Stavi se u igračevu poziciju prije nego nešto kažeš“
„Planiraj program koji se orijentira na razvoj igrača a ne samo momčadi“
„Vidi ono što igrač može a ne ono što ne može,to svi vide iako nisu treneri“
„Naglašavaj razlog zašto se nešto radi na treningu i što se s tim želi postići,kako nas ovo dovodi bliže našem cilju…“
„Kad god je moguće uključi igrače u donošenje nekih odluka,neka osjete da su dio nečega i da mogu doprinjeti i van terena“
Kroz ove tri faze su prošli ili prolaze manje više svi treneri i svako od nas konstantno nove odgovore kako prenjeti svoje znanje,koje su najbolje metode rada i kako doći bliže pobjedama ili nekom drugom obliku uspijeha,ovisno o tome gdje radimo i koji nam je cilj.Sve tri su vrlo važne i nose sa sobom određenu prednost ali i manu,jer na kraju je najbitniji balans i da sve kreće od međuljudskih odnosa kako bi mogli zahtjevati od igrača da prate naše taktičke zamisli i da odrađuju naše igre ili vježbe sa istim entuzijazmom kojim smo ih mi planirali i kreirali.
Sretno!